Virtuelizacija je širok pojam. Međutim, kako god ga tumačili, i koliko god mislili da je u pitanju trend novijeg datuma u oblastima računarske tehnike i komunikacija, ona je u njima oduvijek prisutna u nekom obliku – bilo da govorimo o upotrebi, ili o našem doživljaju pomenutih tehnologija. Naime, ako definišemo značenje na osnovu porijekla riječi, koristeći činjenicu da je „virtuelizacija“ izvedena iz latinskog „virtus“ odnosno „virtualis“ – snaga, moć, vrlina – vidimo da sam pojam označava isticanje snage, mogućnosti, dobrih osobina; s druge strane, „virtuelno“ znači „gotovo isto kao nešto, ali ne potpuno isto, gledajući striktno po definiciji.“ Imajući te definicije u vidu, vidimo da je operativni sistem u stvari komponenta koja virtuelizuje računar, sloj koji od korisnika skriva svu kompleksnost hardvera, tehnologija i metoda kojima hardver izvršava korisnikove komande, pritom definišući korisnikovu percepciju čitavog računara i tehnike komunikacije sa njim, u stvari – ističe kompjutersku moć (zapravo, njegove mogućnosti.)

Takođe, ako uvažimo danas najčešće prihvaćenu definiciju pojma virtuelizacije: apstrakcija kompjuterskih resursa; u prvom redu, procesorske snage i memorije, ali ona danas sve više uključuje i apstrakciju disk prostora, mrežne povezanosti, grafičkih mogućnosti; ili, jednostavnije rečeno: ono što korisnik „vidi“ kao kompjuterski resurs (ili čak kao čitav kompjuter) i čemu korisnik pristupa kao resursu (ili kompjuteru) se prilično razlikuje od stvarne vrste, tipa i/ili količine resursa – ta tehnologija je prisutna još od 60-tih godina prošlog vijeka. Naime, personalni računari su bili tek u povoju, a ono što je bilo u upotrebi su terminali – u osnovi, samo tastatura i monitor; dakle, kućišta bez bilo kakvih resursa za obradu podataka – koji su nekim tipom mreže povezani na centralnu lokaciju koja je sadržavala procesorske, memorijske i druge resurse za kompjutersku obradu podataka („mainframe“ računar.) Mainframe je radio po principu „time-sharing“-a, dijeljenja vremena između korisnika, tj. u svakom trenutku mainframe je određeni mali vremenski period izvršavao komande jednog korisnika. Kad taj period istekne, izvršavanje komandi dotičnog korisnika se „zamrzne“ a mainframe prelazi na izvršavanje komandi sljedećeg korisnika, i tako sve dok ne izvrši komande posljednjeg korisnika, kad se opet posveti prvome. Tako je svaki od desetina mogućih korisnika koji istovremeno rade imao osjećaj da sam radi na sistemu, potpuno nezavisno od ostalih. Kasnije se pojavila mogućnost djeljenja kompjuterskih resursa fizičkom montažom u više odvojenih grupa, a svaka grupa je bila vidljiva kao nezavisan „računar.“ Nešto kasnije, IBM je napravio operativni sistem (CP-40) koji je omogućavao da mu više korisnika paralelno pristupa, a svaki vidi svoj nezavisni operativni sistem CP-40. Početkom sedamdesetih se pojavila verzija CP-a – VM-CP – koja je mogla izvršavati više tada dostupnih IBM komercijalnih OS-ova paralelno – preteča današnjih virtuelnih mašina.

Vremenom se kompjuterska snaga prebacivala sa skupih centralnih računara na mnogo jeftinije korisničke radne stanice – personalne računare ( Personal Computers, PC), bazirane na Intel x86 tehnologiji.

Danas je kroz upotrebu virtuelizacionih tehnologija ponovo aktuelizovan svojevrsni povratak u prošlost – prebacivanje fokusa obrade podataka sa ličnih računara, tj. pojedinačnih servera, na centralne lokacije. U narednim člancima ćemo se upoznati sa razlozima uvođenja virtualizacije i njenim prednostima, upoznati se sa osnovim pojmovima i tehnikama virtualizacije, kao i nekim mogućnostima zbog kojih virtuelizovano okruženje postaje svakodnevna realnost.

[mc4wp_form id=”736″]